2024-04-30 08:45:27 Državna smotra LiDraNo Od 22. do 24. travnja 2024. u Vinkovcima je održana državna smotra LiDraNo na kojoj je sudjelovala naša učenica Barbara Gunjević u pratnji mentorice Slavice Pešut. LiDraNo na državnoj razini nema natjecateljski karakter. Organiziran je pokaznim nastupima u svim natjecateljskim kategorijama i okruglim stolovima na kojima uz nagrađene učenike sudjeluje i povjerenstvo iz područja glume, književnosti i novinarstva kako bi svojim savjetima pomogli učenicima u daljnjem stvaralaštvu. Čestitamo našoj Barbari, a u nastavku pročitajte njezin rad.
Čovjek samo srcem dobro vidi
Odrastam u obitelji u kojoj je moj tata naslijedio vještine lova od moga pradjeda i djeda. Moram priznati da je moj tata strastveni lovac, a mama je potpuna suprotnost tati - ona misli da svaka životinja, pitoma ili divlja, zaslužuje život. Dakle moji roditelji su očiti primjer da se suprotnosti privlače. Ja nekako više naginjem maminoj strani, jedan dio mene voli prirodu na način da je svaki život vrijedan i da se niti jednom živom biću ne smije nanositi bol. Zato mi je nekako teško razumjeti da moj tata, koji je toliko pun ljubavi i brižnosti, može na takav način nanositi bol životinjama. Tata me često puta pozivao da odem s njim u šumu, ali i sam pogled na pušku, koju bi stavljao u automobil, bio bi dovoljan da mu se ne pridružim. Bio je kasni svibanj kada me tata pozvao da odemo na čeku (tako lovci nazivaju ono što mala djeca nazivaju kućica na drvetu) i obećao mi da, i ako vidi životinju, neće ju ubiti (lovci umjesto ubiti kažu odstrijeliti), nego da ćemo samo promatrati i uživati. Učinilo mi se da je tati jako bitno da taj put pođem s njim. Nakon moga propaloga pokušaja da ga nagovorim da pušku ostavi kod kuće i njegovog svečanog obećanja da neće pucati (uz objašnjenje da lovac u lov ne ide bez puške) napokon sam pristala i mi, s prvim nagovještajem mraka, krenusmo na put. Došli smo na rub šume taman kada je sunce na zalazu ljubilo njezino lice, ptice su cvrkutale i pjevale uspavanku svim životinjama koje tada polaze na počinak. Stvarno je bilo prelijepo. Tišina okupana rosom i ispunjena mojim iščekivanjem bila je prekinuta tek nekim krikom ili šuškanjem oko čeke. I dok je sunce posljednjim crvenim zrakama pretvaralo nebo u slikarsko platno, ptice različitih vrsta su nekako uznemireno proletjele pokraj čeke, vinule se k nebu i u trenutku se razletjele svaka na svoju stranu. Svaka sekunda je bila bolja od prethodne i mogu reći da sam stvarno bila očarana ljepotom prirode koja je bila oko mene, povjetarcem, koji mi je do lica donio miris zemlje, trave i dolaska ljeta, zvukom šuštanja lišća pod čekom nastao nogicama malih životinja prebrzih za moje oči (tata me uvjeravao da su to divlji zečići ili možda kune). A onda mi je jedan trenutak oduzeo dah. Na prosjeku, ravno ispred mene, ukazao se kralj šume i plemenite divljači. Bio je to jelen. Predivna smeđa dlaka pokrivala mu je tijelo koje je bilo nekako iznenađujuće veliko. Ponosno je nosio svoju krunu na glavi, činilo mi se lagano, kao da je od perja, i nije nimalo posustao pod težinom svog trofeja. Rogovi mu bijahu razgranati poput stabla starog hrasta. Tata mi je šaptom, toliko tihim da sam ga jedva čula, objasnio da se na temelju veličine rogova zna koliko je jelen star. Jelen se isprsio, kao da želi dokazati koliko je moćan i da svi trebaju imati strahopoštovanje prema njemu. Svojim krupnim očima gledao je ravno prema nama. Činilo mi se kao da nas istodobno i vidi i ne vidi. Srce mi je udaralo kao da želi iskočiti jer sam mislila da će se dogoditi ono najgore i da će u sljedećem trenutku životinja bespomoćno ležati na tlu. Ali, kao da je i tata ostao zatečen iznenadnim dolaskom jelena i očaran njegovom ljepotom, pogledao me i samo se nasmiješio. Jelen je još neko vrijeme svojim tamnosmeđim očima promatrao nas dvoje, a onda je svojim gracioznim korakom zakoračio i krenuo dalje. Tišina se činila čarobnom, pomislila sam da je cijela šuma zajedno sa svim njenim stanovnicima zastala na tren da odaju počast tom plemenitom i prekrasnom biću. Jelen se izgubio u šikari i raslinju svojeg doma prelijepe šume. Tada sam pitala tatu zašto ubija divlje svinje, a ovog jelena je ostavio. ,,Sve životinje zaslužuju biti ovdje, ali kada se previše neke vrste namnoži, moramo ju prorijediti kako ne bi došlo do remećenja hranidbenog lanca.“ Te riječi su me tako zadivile. Tek tada sam shvatila koliko lovci zapravo vole prirodu i da ju ne žele uništiti, nego samo održavati ravnotežu prirode. Mrak se jako brzo ušuljao u šumu i za treptaj oka gotovo ništa nismo vidjeli. Tata me zagrlio i pomogao da siđem dolje sa čeke. Tek tada mi je priznao da je danima dolazio na ovo mjesto, da je svaki dan jelen izlazio na prosjeku i da ga je planirao odstrijeliti, ali da iz nekog nepoznatog razloga nije mogao. Ni meni nije jasan razlog, ali nije mi niti bitan. Kada te takvo plemenito biće pogleda, cijeli svijet na trenutak zastane i sve se promijeni. Taj događaj ću pamtiti jako, jako dugo iz puno razloga: mirisi prirode, sve te životinje i sama šuma u sumrak. A najviše me zadivilo što moj otac nije ubio jelena zbog obećanja koje mi je dao, zbog svog dobrog srca, koje je sada s mojim zauvijek povezano na još jedan zadivljujući način, i zbog tatinog zagrljaja, kojim smo si rekli koliko se volimo, ali tiho, da riječima ne preplašimo šumu i njezine stanovnike. Barbara Gunjević |
Osnovna škola "Ivan Meštrović" Vrpolje |